ura

kad sam otvorio oči moje snene, nametnulo se pitanje: na lijevu ili na desnu? desna mi je bila bliže kraju kreveta te spustih nju. avaj! desna je papuča nestala negdje u toku noćne ljubimčeve borbe sa vjetrenjačama. no. zašepesam bos u ledeno jutro misleći: autom ili busom? kroz šum vode čujem sa tv-a kako vrišti napolju snijeg nošen orkanskim vjetrom. bit će to dugo putovanje, znači bus, mogu pročitat i novine nekom preko ramena. onda: čizme ili duboke cipele? ipak one nove mekane mokasine, čeka me stajanje od uru vremena. kapa ili kapuljača? ma mrzi me kačiti kapuljaču. a di je kapa? nemam pojma, mora da ju je ljubimac negdje zagurao. nema veze, ajmo gologlavi. na polazištu stoje četiri busa. svaki vodi u mojem pravcu. crveni - no no no. ružna boja. još dva bijela i jedan sivi. sivi je sumoran, no no no. od dva bijela prvi je prljaviji, ajmo drugim. taaakooo.

epilog: bus se pokvario dvije stanice prije mog izlaska. došao sam na posao mokre kose kao pokisli golub, mokrih čarapa i nogu, sa zakašnjenjem od skoro ure vremena.

dobro vam jutro.

nije me u uredu bilo neko vrijeme, skoro pa dugo. zaboravih kako je to kad si prinuđen slušati jer dijeliš iste zidove i nemaš kud.

sjedi za drugim stolom l. visoka crvenokosa njegovana pedesetogodišnjakinja i glasno razmišlja. kupila bi neki kožni kaput, lijep je, dobro joj stoji, na otplatu je šest mjeseci... samo 180 eura. sve je to u prilog kupnji. protiv je to što već ima jedan smeđi slični, a ima i crni koji je doduše malo izanđan. protiv kupnje je i što se taj o kom razmišlja širi na dolje malo više u zvono a ona voli uz tijelo, pa i mogla bi jedan broj manji da joj još više uz tijelo ide, ali ajme nema broja manje. muž joj je na putu u emiratima, volila bi ga iznenaditi nečim kad ga pođe dočekati na aerodrom, pored crnih čizama preko koljena kupljenih u subotu koje joj savršeno stoje na onu suknju do iznad koljena...

za susjednim stolom sjedi o. također pedesetogišnjakinja, kratka i zdepasta: zapalit ću ih, dosta mi ih je, krv su mi popili svih ovih godina, ja joj perem prozore i donosim lijekove, sve račune plaćam ja a ona ni suđe da opere. a svekar, mrcina matora, opet se napio sinoć i pišao uz zid, smrdi hodnik kao javni vc, ma zapalit ću ih, i njih i sina im, i njihovu kuću i garažu i ... pocrkali dabogda, podavili se kao pacovi u kanalizaciji...

svaka o svojoj muci na glas, uporno i dosljedno, jednolični glasovi mi ne daju da blokiram njihovo dopiranje do mozga. tipkam ovo i klimam glavom naprijed nazad, pogledavajući čas jednu čas drugu. misli mi bježe kroz zatvoren prozor u gole grane drveta koje se svijaju pod naletima vjetra. dosada.

prije par godina mi je moj prijatelj srećko nacrtao crtež u pastelu i ispod dodao istim pastelnim bojicama: mrzim ljude jer ih ne mogu zamjenjivati. 

trebam zraka. 

nikada ne poklanjam rezano cvijeće, ali sinoć čuh na tv-u da u japanu kažu -  kad ubrani cvijet daruješ nekom s ljubavlju, ta će ljubav cvijetu udahnuti novi život.

i zato, mojoj baki najdražoj na svijetu, jednoj dalekoj mami koja služi kao fotelja jednom žutom mačku, jednoj seki koja ima dva mala anđela, još jednoj seki koja je daleko negdje na južnim morima i svim drugim nečijim bakama, mamama i sekama, mojim rijetkim stvarnim prijateljicama i svim dragim blog damama na ovaj lijepi praznični dan spuštam na dlan malo mirisnih cvijetića iz mog srca ubranih.

- meni litru jogurta, onog sa zelenim čepom.

- e?! i moja djeca najviše vole taj. samo, rijetko imam novaca za litru, kupim im jednu čašu, onda svo troje u krug naginju, svako popije po gutljaj i ima još za napraviti  brkove. pa se koliko god mogu sporije naslađuju ližući malo po malo nausnicu. probajte se tako zabaviti, moja djeca vele da je sreća da nemaju čitavu bocu pa da nagnu i naliju sve odjednom. ovako je veselije, ukusnije i duže traje...

dosta sam bio i sivko i kilavko i musavko. jučer sam išao u kupovinu kojekakvih magičnih krpa, magičnih tekućina i pjena, magičnih rukavica, magičnih naočara i magične dobre volje.  danas ću oprati prozore mutne od kiša i snjegova i pokušati zaviriti u stvarni svijet s one strane okna.

za to prije svega moram podići rolete, što će biti pravi podvig. posljednji put su dizane negdje u jesen pretprošle godine, kada je jato ptica selica letjelo iznad mog krova i toliko galamilo da sam pomislio kako najavljuju neku kataklizmu. preletjele su i odletjele i rolete su spuštene. ono što tad nisam znao je da su ptice nad mojim krovom vrištale zbog nadolazećeg crnila u mojoj kući, a ne u spoljnjem svijetu. zakucani prozori i vrata ne spasiše me. naprotiv. ostao sam u golom epicentru potopa.

no, preživjelo se. kucam i dalje. dišem i volim nekog s one strane stakla, ali ga ne mogu vidjeti niti dodirnuti. zato danas zavrćem rukave, močim spužvu u gustu pjenu i krećem u pokušaj proboja kroz mrak.

i ja magarac sam, sivko. i ja imam nešto godina, nešto repa, nešto tereta. i ja imam jednog mačka kojemu sve puštam prekomjerno, valjda zato što ga, i ja,  volim prekomjerno. lijen sam, tvrdoglav sam, i ja glup sam.

živim u svijetu ljudi, valjda sam zato neshvaćen i ja. mudrace i magarce ne treba miješati, mada bi netko rekao da ta poslovica ide sa babe i žabe, ali to je u nečijem drugom svijetu. i ja ju znam ovakvu.

i ja nisam baš dobar magarac, često patim od glavobolja, trbobolja i kojekakvih još bolja, no teret mi nitko ne skida zbog tog. i ja sviko na guranje uzbrdo uglavnom šutim i guram svoje. u svijetu četvorotankonogih rekli bi da sam sasvim običan i ja. običan za mene znači dobar. u drugom svijetu u koji i ja zapadoh nekom svemirskom greškom, loš sam.

loš i ja. loš i ja... to je pjesmica magareća: tko se boji sivka još, sivka još... i ja i ja i ja... hm da. loš.

no, s ovolikim i ja, postojanje mi se ne može zanijekati nikako. prestajanje postojanja može, to se da urediti uspješno. upravo tom uređivanju prisustvujete.

i ja.

prije točno devet dana jednog su mog prijatelja u nekoj dalekoj zemlji zaustavili na cesti zbog brze vožnje. pri tom je vozio u radnom odijelu, kombinezonu majstorskom, a imao je turističku dozvolu za posjet toj zemlji. privela ga je saobraćajna policija, preuzela ga je neka druga policija koja ga je pretresla i našla kod njega po njima previše novaca za čovjeka njegovih godina koji ne radi u njihovoj zemlji. bez obzira na sve uredne papire, naložili su mu da plati kaznu od 900 eura ili da ide u pritvor (društveno korisni rad u nekom staračkom domu, devet dana). izabrao je ovo drugo. nikom se doma nije javio, jednostavno je nestao. njegova je mama izludila zovući, tražeći, prijatelji su prste istupili tipkajući poruke uzalud, nevjerojatan njegov prestanak komunikacije sa svima je sve njegove poznanike, rođake i prijatelje spojio u brizi.

jutros oko pet svi smo dobili poruke kako je taj i taj ponovno dostupan. i svi smo jurnuli u zvanje. kako god, čovjek se prvim prevozom vraća doma, a plima olakšanja je preplavila brigu.

netko nestane jer ga policija pokupi. netko jer ga pokupi nešto drugo. za ovo drugo nema imena, a ujeda jače i bolnije od bilo koje policije na svijetu.

Katar je poluotok smješten sjeverno od obale Golfskoga zaljeva, oko 160 kilometara od granice Saudijske Arabije. Iako poluotok, Katar je cjelovita država i do svih njezinih područja može se doći s lakoćom. Okružen je nizom prelijepoga otočja prepunoga koralja i podvodnoga života. Većina države smještena je na razini mora, osobito njezin jugozapadni dio. Katar je poznat po jednome od najsnažnijih svjetskih gospodarstava, bogat je kulturom i poviješću, srdačnim ljudima, turizmom i prelijepim krajolicima. Zbog svega toga Katar je država koju bi trebao posjetiti svaki onaj koji za to ima prigodu.

kada ti netko koga ne voliš saopći kako će otići u jednu ovakvu destinaciju, tamo živjeti i raditi, pozeleniš od zavisti i nekontrolisano ga ne voliš još jače nego prije.

kada ti netko koga voliš saopći da će otići u jednu ovakvu destinaciju, nekontrolisano te pogodi nesanica. ne od dragosti jer će mu sjajno biti i jer je vrijeme da živi malo kao u bajci, već od kilometara koji se povećavaju između tebe i njega. i iako znaš da je jedino pošteno zamuknuti jer si sam kriv za sve, opet jaukneš nesretno. prospeš po ekranu upravo pristigle slike iz jedne sasvim suprotne daljine i gledaš. i ne možeš ne primjetit kako je netko sa prelijepom, majušnom bebom u naručju kao rođen za roditelja, kako je žuti mačak smotan na poznatim hlačama kao rođen za tvoje krilo, i kako sve odiše toplinom u kojoj ti je mjesto. umjesto da posegneš za svim tim, kao uklet u svojim glupostima pogasiš sve i provedeš noć buljeći u mrak i misleći kako sav život ističe iz tebe pri pomisli na odlazak tog nekog dragog u daleke azijske ljepote.

jedino što mi ovog časa pada na pamet je osvetnička misao:

ako ti odeš na istok, ja odoh na jug. kad je daleko, nek je predaleko. eto tako.

mada, kad razmislim malo smirenije, još mi nešto pada na pamet: možda i dobro dođe. daljina i vrijeme me možda dozovu pameti. ako mi uopće poslije isteka svega toga bude ponuđeno išta.

na ovom mjestu evo već drugu godinu pišem crtice iz života, ponekad svojega, ponekad nečijeg tuđeg. ispada da su moje crtice uglavnom obojene sivim tonovima koji naginju ka crnom. ravnotežu tim sumornim bojama daju žarke, vesele boje tuđih crtica. zato ih sa radošću provlačim kroz redove koje nižem, jer, kao što puno puta rekoh, volim boje. možda vi to ne vidite, ali ova slova koja sad čitate obojena su jarko narandžasto, pa malo crveno, pa oker žuto, pa zlatno... boje radosti, tako vele psiholozi.

ovo je druga radosna vijest u posljednja tri dana. draga, jako draga prijateljica je danas diplomirala sa najvišom ocijenom. djevojka pitome duše, jasnih toplih riječi, velikog srca i bogate pameti. znate ju vi, volite ju jednako kao i ja. ne desi se da svratim ovdje a da ne zakucam na njena vrata. već će vam ona to i sama reći, ali ja sad žurim da ju pozdravim, možda neću biti tu kad se ona javi, pa joj, evo, dovikujem iz daleka:

bravo indijanko, nek ti je sa srećom. 

jedna je dugovrata roda danas užurbano proletjela nad dalekim zelenim gradom. mora biti da je bila jako umorna, jer je zavežljaj koji je u kljunu nosila bio prilično težak. iako su ozbiljni drevni mudraci u bijelom tvrdili kako će taj zavežljajčić stići tek u srijedu, roda nije mogla više kružiti zrakom i čekat. još je dosta isporuka imala za dane pred njom. pa što onda ako je ponedjeljak? zalepetala je krilima, ukopala se svojim dugim nogama u crveni krov i odlučno otvorila kljun. ni pogledala nije adresu, broj kuće, ime na vratima. dosta joj je bilo krupnog veselka koji je virio iz mekane plave tkanine koja ga je štitila od zime i urokljivih pogleda. nježno ga je spustila u otvor dimnjaka i za njim duboko zavukla kljun, brižno ga prateći dok je klizio nadole. kad je vidjela bijele, nježne mamine ruke kako ga sa radošću primaju i grle, znala je da je mali nemirko stigao u pravi dom. zalepetala je krilima i vinula se u visine, praćena sretnim smjehom pitome obitelji.

dobrodošao, bebane mali.