ura

postane ti netko prijatelj a da nije uložio niti trunku svjesnog truda da ti se svidi, da uroni u tvoj svijet i ostane u njemu. baš se tako nekako zgodilo i sa njim, mojim prijateljem florijanom. da se razumijemo, ne znam ja kako je njemu pravo ime, a kamoli prezime. ne znam ni ulicu, ni broj cipela, boju očiju njegovih, koliko mu je godina. nikada nismo niti riječi razmijenili u privatnim porukama bilo koje vrste. krajnji domet kontakta izmedju mene i njega su komentari. no jednostavno mi je "legao" načinom razmišljanja, a još više načinom pisanja. neko moje poznavanje ljudi kroz sve ove godine života reklo mi je da je on jako dobar čovjek. pametan, elokventan, bez sumnje pravedan. čitao sam njegove tekstove odavno, mada je prilog odavno relativni pojam. kako god, u neka moja zbilja teška i konfuzna vremena, kada nisam imao koncentracije ni za crtani film pogledati, njegov zagreb koji izranja iz sna godio mi je uz jutarnju kavu. likovi u tom snenom zagrebu imali su sve ono što nisam imao ja: veselo djetinjstvo, puno nježne ali i burne mladosti, teška sjećanja rata i njegovih posljedica. takve sam priče i likove u njima susreo još samo kod karlovačkog pričaoca, jednako bogate i svijetlo tamne. ali o karlovčaninu ću nekom drugom prilikom. ovo je o mom frendu florijanu. kada je on počeo ostavljati komentare kod mene, gotovo sam s ponosom počeo posmatrat sam sebe. ali i sa kompleksom. moji tekstovi, moja jadna svakodnevica nije bila ni za prinijet njegovim smislenim pričama. a on je, eto, dolazio, čitao me i komentirao. zahvalnost bi bila neprilična riječ ovdje, ali sujeta, moja sujeta je nešto što mi je sigurno niklo na blogu, zahvaljujući upravo njegovom dolaženju na moje postove. znate, umjetnost je govoriti o životu, a niti jednog trena ne uplesti svoju sadašnjost, probleme i muku koja ti sjedi na ramenima dok tipkaš neki tekst. ja to nikada nisam uspio. on jeste. zato su njegove priče i pjesme pitke, lako se i rado čitaju i jako jako nedostaju sada, kada više ne piše ovdje.

i, pazite, sada ću napisati nešto zbog čega ću sigurno zažaliti, jer ja nisam netko tko se petlja u tudje stvari, ali ipak ću... počinjem računati koliko će vremena proći a kad će doći netko anoniman i popljuvati sve što sam napisao, navodeći istinu koju samo on zna, a koja je apsolutno neumjesna i nebitna na ovome mjestu, kako meni tako i svakom od blogera. netko tko ne shvata poantu postojanja bloga, tko remeti mir i skladnost riječi koje ne zadiru u pravi život niti jednom svojom kvačicom, netko tko provodi dvadesetpetsati dnevno ovdje ne bi li uhvatio bilo kakav znak koji će mu pružit priliku da svoju neprikladnu žuč prospe pod nečijim tekstom i njome bez ikakvoga prava uprlja misli i riječi ljudi koje i ne poznaje, a koji se ne mogu odbraniti od te napasti na drugi način osim zabranom komentara neregistriranima, što je bez veze, jer 99% tih neregistriranih nisu zli, pakosni, osvetoljubivi ni dosadni.

uf, koliki tekst. mogao sam to puno kraće.

prestao sam pisati o onom što me pritiska, što me boli. o onom od čega sam pun gorčine i što mi ne da disati. prestao sam,  jer sam sebe činim poniženim i jadnim. otud sve moje riječi zveče prazninom.

Essence of Beauty Body & Hand Cream Sunblossom

dobio na dar.  ako sam dečkić, vjerojatno mi ne priliči. no, ne mogu odoljet.  jer, poslije je gotovo perverzno koža mirisna i glatka.

d o b r o    j u t r o

umjesto da ili ne uniji, umjesto da ili ne šefu,  da ili ne glavobolji, zubobolji, nervoznoj susjedi, lošem filmu ili reprizi, kapuljači... jutro posvećujem sebi i maci curici. mokro sivo nedjeljno jutro uz moju kavu i macine vitamine okrećem sebi u korist. jer, već slijedeće ovakvo ću biti miljama daleko. poranio sam, donio toplo pecivo i svježe mlijeko. kuća miriše na dom. preskačem moje ofucane papuče, drpavu krpenu lopticu macinu, neke stare reklame... ne skupljam, ne pospremam. iz nekog razloga se dobro osjećam u tom pitomom neredu. upijam čulima, želim nositi sa sobom kud god. što ti je čovjek... stalno tvrdim kako više nemam svoga mjesta, kako se više nigdje ne osjećam na svome. a kad treba otić, shvatim kako i ja imam sidro. čeka me vadjenje, plovidba, ponovno spuštanje. stvaranje doma u mom pravom domu, seljenje navika odavde tamo, pa u krug. opet sidro. a što ću? ovo vjetrovito jutro ne dam spoljnim utjecajima. samo je moje. upijam ga i pamtim. ovo je jutro za ponijeti.

kada sam rekao kako je ovo peta godina a da nisam išao na odmor, na licu joj se pojavio izraz podsmjeha. ili se meni samo tako učinilo. a zašto bi išao negdje kada si stalno tamo gdje ljudi plaćaju da otputuju? šutio sam. nije isto, ali ako ne shvataš sama, što ću ti tumačiti?

u ovom se mjesecu  pravio okvirni šestomjesečni plan rada u firmi. izmedju ostalog, meni je zapao seminar u petom mjesecu... zamislite... istambul. turska. nikada nisam bio. prvo sam se smijao. pa sam malo proguglao i čuda otkrio. a onda me je bilo stid tog smjeha. možda poslije obaveznih pet dana baš tu produžim sebi još malo u zasluženi mirni, gotovo penzionerski odmor.

možda tako ne izgleda, ali... vjerujte mi na riječ, dosadan sam ja čovjek. što mislite, zašto su te tri čestitke ostale neposlane?  zamišljao sam lica onih kojima sam ih namijenio, dok bi ih čitali.  i bilo me je unaprijed stid dosade koju bi moje riječi izazvale. možda se vama i učini da je sve što pišem ovdje smisleno i pitko. ali...

vjerujte meni, dobro poznajem uru. nema tu hljeba, gotovo sve je otišlo niz vjetar. ostala su sitna piskaranja o svakodnevici, o zidovima i porazima, o običnim stvarima koje nastanjuju svako rastureno ognjište. znate onog budalastog fenomenalca, onog ekrema koji pjeva kuća poso kuća poso? znate? otkrit ću vam tajnu: taj ekrem sam ja. ura je moje umjetiničko ime.

još malo pa ću zaokružit tridesetu. kada sam došao ovdje, dobro, ne baš ovdje, na jedno slično ovakvo mjesto, tek sam bio napunio dvadesetčetvrtu. šest godina se mlatim po netu, skriven od svijeta. znate li koliko je nickova prošlo kroz moj ekran od tada? došlo i prošlo... ljudi provedu neko vrijeme tu, onda se vrate stvarnosti, vole, vjenčavaju se, djecu radjaju, ponekad se sjete bloga sa nostalgijom... a ja sam i dan danas tu...

vidi koliko točkica a nemate pojma kako ih mrzim.  i eto... otud neispisane novogodišnje čestitke na malom stolu u mojoj dnevnoj sobi.

i patetiku mrzim, a vidi me samo...

apstinirao sam sedmicu dana od slova, od riječi, od gotovo svega vizualnog. pa sam ogladnio za tekstom. nagomilale su se misli, ne baš nešto prepametne, ne baš važne, a niti odlučne. no, tu su i sad ih pokušavam kalisficirati po kategorijama. još uvijek mi je upotreba vida ograničena na pola kapaciteta, ali nisam savjestan u pridržavanju toga. osjećam se dobro pa se i ravnam prema tom osjećaju.

na stolu su mi tri novogodišnje čestitke, prave, starinske, na njima kućice pod snijegom i svjetlucavi prah koji se kruni i ima ga svud okolo. ne, nisam ih dobio, tko bi meni slao čestitke? kupio sam ih negdje na izdisaju dvijetisućejedanaeste. trebale su otić na tri različite strane svijeta. no ostale su tu, na malom stolu moje dnevne sobe. iz više pokušaja nisam uspio napisat ništa na njima. tragao sam za riječima veselim, vrcavim i sjajnim kako dolikuje zimskim blagdanima. no riječi me nisu htjele. posegao sam za željama koje nisam tisuću puta do sad poželio, za originalnim i ostvarivim nadama, htio sam preskočit barem jednom prazne fraze od kojih i sam prevrnem oči. no ni to me nije htjelo. pa sam tako odustao. sad se pitam što sa te tri iskričave karte? sačuvati ih za dogodine? baciti ih jer im je vrijeme prošlogodišnjih želja isteklo? eto. kada se kod malih stvari toliko lomim, zar je čudno kad me velike na koljena bacaju?

na putu ka klinici snijeg je krupnim pahuljama vitlao pred šoferšajbnom taksija takvom silinom, da sam ga itekako dobro vidio, uprkos crnim slijepačkim sunčanim naočarima na nosu. oftalmolog je rekao kako sve ide baš po protokolu, osim što su dioptrije malo pobrkale lončiće. desno je oko naprasno otišlo u plus, a lijevo je povećalo minus, inače je nemašrazlogazabriguslijedećadvamjeseca. leće su zabranjene na neodredjeno vrijeme, a od cijene avionske plastike (jeste li znali kako se stakla uglavom više ne koriste) i okvira naočala u glavi mi se zavrtjelo. djevojka sa one strane tezge se osmjehnula znate, faktor zaštite od grebanja i filter protiv zračenja i ono nešto što odbija bljesak... to košta malo više, ali nećete zažaliti... samo sam pružio karticu i okrenuo glavu. kao kod zubara, zažmuriš i želiš da što prije završi.

poslije sam malo hodao gotovo praznom ulicom, nabijene kape do vrha obrva. od pahulja koje su se topile na sunčanim naočarima na mom nosu, nisam baš vidio najbolje. nije mi žao. subotnje jutro u još usnulom gradu nema što za pokazat nekom tko je umoran. umoran od nagomilanih usamljeničkih božića i novih godina, od rodjendana bez poklona i poljubaca, od prvih majeva i osmih martova bez cvijeća. u gradu u kom sam jutros osvanuo, bilo je puno petardi i raketa noćas, još se jedna julijanska godina dočekivala. što je bijeda veća, to je i potreba za sjajem koji će ju zatrpati veća. nervozan sam. pa me još onaj očni doktor danas pita od čega si ti umoran kad osmi dan imaš zabranu bilo kakve aktivnosti.. aj k vragu i ti i tvoja pitanja. i zabrane. ti kao znaš što meni treba ili ne treba. hm.

moje desno oko ima problem, njegova rožnjača se buni i stvara nevolje. poslije lagane kirurške intevencije danima nosim povez. zabranjeno: čitanje, gledanje tv-a, rad na računalu, jako danje svjetlo, sunce pogotovu. kao sova sjedim u zamračenoj kući, kad idem iznijeti smeće nosim sunačane naočare, iako je sve oko mene sivo. svaki drugi dan idem na pregled, previjanje, kapanje nekih kapi... vrijeme prisilnog tamnovanja. tek da ne pomisli netko kako ignoriram čitanje prijatelja. ovo vam je nešto kao poruka u boci, krišom natipkana bukvalno slijepim kucanjem. internet valovi će već znati na koju će obalu bocu nasukati.

nisam vidio ali sam osjećao: pilji mi u potiljak. čudan osjećaj. kada sasvim nesvjesno ruka krene namještat pramen kose na čelu ili skidat nepostojeću mrvu sa usne. osjećaj da moraš dotjerat sliku koju netko stvara o tebi gledajući te. kada poželiš da te vidi dobrog, poštenog, veselog, pa se osmjehneš slučajno. namjerno. poželiš da si najljepši, najpametniji, naj... sve. a onda sam se sjetio kako sam sve to bio uistinu i kako mi nije trebalo namještanje nit pramena kose niti osmjeha. i sjetim se kako nije uspjelo. i okrenem se hvatajući taj pogled koji mi pilji u potiljak i sasvim neljubazno se obrecnem što je? što trebaš? što buljiš? i susretnem se sa očima plavljim od mojih. niti riječi. niti treptaja. šuti. postidjeh se i ubrzah korak.

progone me aveti.